Marija domaci pornic

Domaca porno prica i pornic

Jutro, tog ljetnog dana osvanulo je vedro i nasmijano, a nebo bez oblaka, potpuno čisto i plavetno, poput svijetlomodrih očiju neke mlade i krasotne djevoke iz sarajevske doline kojoj se ne može odoljeti, otkrivalo se u nedogled.
Sati su prolazili, jurili. Sati ranog ljeta kada su šume sasvim ozelenjele od lišća, i pune sočnog i slatkog šumskog voća, a gore visoko, na leđima planina uvijale se magle.
No, sarajevske ulice nisu tako čarobne. Ne mogu čovjeka da smire. Nemaju nimalo romantike. Iz časa u čas sve su bučnije, pune gasova i snažnih poznatih zvukova vozila, koja se ravnomjerno motaju u dva smjera. Automobili, autobusi i trolejbusi uglavnom.
Nešto iza podne, krenuo sam trolejbusom iz svog naselja Alipašino Polje „C“ faza, u grad, bez cilja, onako, kako bih to učinio u momačkim danima. Vraćajući se kući, nakon provedenih skoro dva sata vremena, u nekom društvu na Marindvoru, pođoh prema Miljackoj, i ubrzo, prilazeći Vrbanja mostu, već sam vidio s druge strane zgradu Unioninvesta. Ne pođoh Zagrebačkom, već pješačkom šetnicom uz lijevu obalu rijeke i, nakon 10-15 minuta hodanja, nađoh se iza zgrade Međunarodnog fratarskog fakulteta. Pošto sam želio da dođem do trolejbuskog stajališta, koje se nalazilo 50-tak metara ispred, pođoh prečicom: rukometnim asfaltnim terenom na kome studenti upra-žnjavaju fizičko vaspitanje.
Krenuh prema njemu.
Još iz daljine, čuo sam na njemu neku graju, ali nisam na to obraćao neku naročitu pažnju, a kad sam na samom uglu tog sportskog terena ograđenog jakom žičnom mrežom, (preko kojeg se inače prelazi, i kad neko igra, i ne igra na njemu), prošao širom otvorena vratanca i polako koračao prilično povelikom asfaltnom podlogom, i tek tada sam ugledao na sredini terena jednu izmiješanu grupu od desetak mladića i djevojaka jedoobrazno obučenih u azurnoplave košulje, slatke kratke crne hlače, s vezanim u čvor crveno-bijelim maramama oko vrata, u raznobojnim tenisicama iznad kojih su virile kratke tamne čarape. Ta izmiješana grupa se igrala s osrednjom plastičnom loptom i govorili su nešto glasno na svom, talijanskom jeziku. Siguran sam, bili su iz italijanske organizacije –– Skauti. Kad sam se nailazio tu, nisu me ni primjetili. I ču: tup! Osjetih kako me nešto mekano, a opet tvrdo, pogodilo u grudi. Jedna mlada djevojka iz te grupe, bacajući loptu prema nekom od njih, u taj loši (ili dobri) čas, pogodila je mene. Kad je vidjela da me je pogodila, nasmijala se.
Nisam se naljutio, mada mi se u očima nešto izoštreno zamaglilo. Moj pogled je bio blag i nježan. Zar sam mogao da se naljutim na ovako milog, mladog ženskog bića, kod kojega su, ispod gustih, tamnih obrva, sjala dva predivna mrka oka s izrazito bijelim beonjačama, a ispod punih, nabreklih usana otkrivali su se redovi prekrasnih, kao snijeg bijelih zubi, zdravih i snažnih kao kod mladih šumskih zvijeri.
Dugo sam se zagledao u nju, s običnom dugom, crnom, nemirnom, bujnom kosom, koju je spustila niz ramena, a lice, kao i cijelo tijelo, bilo predivno preplanulo od sunca, dok su svi ostali mirno i strpljivo čekali šta će biti dalje.
Mogla je biti stara 23-24 godine, ili, možda i više, i izgledala je još mlađe nego što je. Rastom iznad osrednje žene,
nikako visoka, ona je cijelim svojim držanjem, a naročito svojim osmijehom, kojim se smijala vragolasto i obijesno, pridodala u mojim očima svom rastu toliko pedalja, da je njena visina dosezala do neba.
Vratio sam joj loptu, koju ona zadrža u rukama, vrlo lijepim rukama, boje čokolade s ne baš dugim i tankim prstima, koji su se završavali ružičastim lakiranim noktima. A onda mi pogled skliznu niz snažne obline njenog tijela. Nije bila štrkljasta, imala je malo šire tijelo, ali vijugavo kao u zmije, koje pod uniformom na suncu, još se sjajnije isticalo.
I, premda nije mi ništa rekla, samo je šutjela, ali razmišljao sam o trikovima kako da dođem do nje. I, nečeg sam se sjetio, jer pritajeno, kao zračak nade, javljala mi se misao da bi ovu šansu mogao iskoristit, ako pribjegnem lukavstvu, ako tražim od nje da se iskupi. Pa ipak, ni sam ne zna otkuda mi to dođe, rekoh: –– Nothing, nothing**,dugo se zagledajući u nju.
Nije me razumjela. Samo je upravila pogled na mene i kolutala
izražajno krupnimim, crnim i strasnim očima, koje kao da sipaju vatru.
Vrelina jurnu u moje obraze.
Izmijenili smo poglede, koji smo samo mi razumjeli, a njeno lice, njen pogled, koji je poprimio izraz savršene sreće, dok me je gledala, bio je jasniji, ubjedljiviji od bilo kakvih riječi.
Osjećao sam da joj je dosadno, da me želi, i bio bih polaskan zbog toga! Dopadalo mi se što joj se dopadam.
_________
*tal. slatka, ljupka

**Ništa, ništa engl.
Potom sam otišao.
* * *
Bilo je predivno poslijepodne, ne zbog vremenskih uslova, već, zbog toga, što mi ga je uljepšala dan ta privlačna mlada žena.
Ponovo se uputih na mjesto gdje sam je sreo, da je potražim.
Spazih je pored zgrade Humanitarno-karitativne organizacije „Kruh svetog Ante“ na Grbavici, koja se nalazi uz sami teren, gdje sam je prvi puta i ugledao. Stajala je sama, valjda, nekog čekujući.
Malo kasnije, spazila me je. Učini mi se hladna i ozbiljna, pa moje oduševljenje splasnu, osjećajući, da njoj, sasvim mladoj djevojci, baš i nije stalo do mene.
Priđoh joj, a ona me upita:
–– Am I forgiven?
Pogledao sam je značajno.
–– You can make it up, but, only if you agree to take a walk along the city?**–– rekao sam.
Ona se osmjehnula, sijajući kao Sunce. Ne, Sunce, iako je prevrelo, već tako, da ono prema njenom osmijehu je bilo mala i ugašena zvijezda.
Sviđala mi se njena skromnost, sviđale su mi se i njene dvije lijepo, popunjene i oblikovane noge, što su se protezale ispod tamnih kratkih hlača.
–– Kako se zoveš? –– upitao sam je na engleskom.
–– Maria –– odgovorila je na istom jeziku. To su bili teški, veoma teški trenuci, dok smo se sporazumjevali malo na italijanskom, malo na engleskom, a malo rukama i tijelom.
–– Màrija? To je isto što i Mirjam, je li? Po nekima ta riječ potječe iz staroegipatskog jezika i znači: „ona koju Bog voli“ –– objašnjavao sam, praveći važan što dobro poznajem te stvari. –– Jesam li u pravu?
Uzaludno sam čekao da na to nešto kaže, ali umjesto odgovora, ona se samo smijuljila.
–– I? –– ustrajavao sam u podsjećanju da mi je dužna odgovor. No to je trajalo još jedan trenutak, Marija je duboko uzdahnula i tek onda rekla blagim glasom:
–– Oh, ne znam! A ti, kako se zoveš? –– ne skidajući osmijeh sa lica rekla je.
–– Dušan.
Gledala me je zbunjeno.
–– Izvinite, kako ste rekli da se zovete?
–– Dušan –– ponovio sam.
–– Da li možete da mi ponovite, slovo po slovo?
„Bio sam jasan, ali kako me ne razumije?“ –– pitao sam se. Ipak sam uradio tako.
–– Dušan. . . Dušan –– ponavljala je, dajući čudan naglasak na početno slovo mog imena „I “.
–– Ti si iz Italije, je li?
Potvrdno je klimnula predivnom glavom.
–– A ti?
–– Odavde. . . Iz Sarajeva. –– Nisam se raspitivao o njenom životu, o prilikama u kojim živi, samo sam želio znati odakle je, pa je zato upitah dalje:
–– Iz kojeg si grada, ti? Jesi li iz Rima?
Zanijekala je glavom.
–– Iz Venecije.
–– Divan grad –– rekoh.
Osmijehnula se, a potom i ja.
–– Je li radiš? –– upitao sam.
–– Ne, student sam. Upisala sam studij prava.
–– Hoćeš da budeš službenik pravde?
–– To mi je najveća želja.
–– Da, svakako –– potvrdih. –– To je vrlo lijep poziv.
Znajući da njena posjeta Sarajevu neće trajati dugo, i da je više možda neću nikad vidjeti, pokrenuh inicijativu:
–– Smijem li te pozvati na hamburger?
Osmjehnula se ponovo, ali nije se odmah oglasila. Kao da je razmišljala: ne bježi od ljubavi Maria. Ali, ne prepuštaj se avanturi bez emocija ili druženju za nju beznačajnim osobama suprotnog pola.
–– Možemo li se sastati? Da li bi mogli negdje izaći? –– ponovo sam upitao. –– Šta kažeš na to?
_________
*Je li mi oprošteno? (engl.)
**Možeš se iskupiti, ali, tek ako pristaneš da prošetamo zajedno gradom? (engl.)
–– To bi želio? –– reče uz simpatičan smiješak.
–– Jasno da bih –– rekao sam i gledao u nju pun nade, a ona oduševljeno uzviknu:
–– Smiješ, ako mi kupiš i koka-kolu!
Moje blijede usne su s razvukle u osmijeh.
Gledao sam je, a u mojoj glavi je gmizalo pitanje. „Da li misli: sviđa mi se ovaj momak. Tipičan Bosanac, smeđokos, visok i tjelesno snažan“. –– Znao sam da ovakvog još nije upoznala, iako joj nisam vršnjak, već, po godinama više nego duplo stariji od nje. Možda nije bila zaljubljena u mene, ali sam joj se na neki način sviđao? Sa mnom joj je bilo ugodno, pa joj se nije činilo lošim poći sa mnom u izlazak.
Sve je išlo brzo. Isuviše brzo.
–– Gdje da se nađemo? –– upitala je.
–– Naćemo se ovdje, a možemo i na tramvajskoj stanici Marindvor. Tu ima dobar Fast fud. Tu ćemo otići na hamburger. –– Znaš li gdje je to, Marija? –– rekoh, a onda, pomislih: „Gle, kakva slučajnosti. Marindvor i Marija“.
–– Ne bih ovdje da se nalazimo, Dušane. Odlično poznajem taj dio grada. Ne trebam ni tražiti to.
–– Uredu. Čekat ću te tamo u osam navečer –– rekoh na kraju.
–– Dogovoreno –– samo je rekla, a onda se lagano okrenula i udaljila se od mene –– i razgovor je time bio završen.
* * *
–– Eh –– uzdisao sam, kad sam ubrzo došao kući, uvjeren da će sve biti u redu.
„Noćas su sati naši. Ne ponavlja se život, prijatelju. Život je isuviše kratak. Vrijeme brzo prolazi. Bilo mi je, tek, pedeset i šest godina i nisam još oronuo –– bodrio sam samog sebe. Iako je došla s velikim društvom, iako im je veoma lijepo u Sarajevu, i iako su lijepo primljeni, potreba za novim poznanstvima je manja, nego da je došla sama, ali, ipak, odmah me je prihvatila. Valjda, dosadno joj je sa svojim vršnjacima.“ S tom prijatnom misli odvojih se, najprije od ogledala, pa kupatila i stadoh se spremati.
* * *
Već je bila pala noć, kad se pojavila na dogovorenom mjestu.
Odmah mi je zastao dah.
Išla je, diskretno našminkana, u ljetnim sandalama prema meni, u tijesnoj bijeloj majici kratkih rukava, koja je razotkrivala njene jedre grudi, što su joj nestašno poigravale pri svakom pokretu, a u izlizanim farmekama, blago igrale izazovne obline malo šireg tijela. A namazane oči i usta, još više su istakle njenu mladost i ljepotu.
Tu veče, svoju je dugu, crnu kosu je smotala u romantičnu punđu.
–– Zdravo, momče! –– izgovori veselo sa pogledom prepunog čara. Djelovala je odmorno i svježe.
–– Mislim da si divna, Marija –– rekoh.
–– Ti se šališ.
–– To je, jednostavno, istina. Stvarno si lijepa. Nije puko laskanje, budi sigurna –– tiho sam joj priznao.
Marija je raširila oči i malo se zarumenjela.
–– Idemo na hamburger –– rekao sam odlučno. Mlada djevojka me je gledala očarana i samo je promucala:
–– Bojim se da neću moći odbiti.
Nisam se mogao suzdržati, a da se ne nasmiješim. Zatim pomislih: „A i svojski sam se potrudio da joj priđem, i da se osjeća dobrodošla“.
Prilazeći malom fast-fudu smještenom uz samu tramvajsku stanicu Marijin dvor, gdje se jela daju samo na šalter, odmah sam zapazio onisku radnicu jako grubih crta lica na kojem su podrhtavale jake ali lijepo srezane usne i previše treptavi i naborani gotovo otečeni očni kapci.
–– Dobro veče –– rekoh joj.
Nije odgovorila, ali sam tog trenutka prihvatio da to nije bilo namjerno.
Sve sam je pažljivije zagledao.
Odmjeravala nas je pogledom, pogotovu mene. Gleda čas mene čas Mariju, a njeno grubo lice je dobivalo, nekako, još grublji izraz.
Vidim: gledala je u mene kao da je nešto razmišljala. Valjda, tamnija strana njene svijesti ne može je uvjeriti da sam joj brat ili otac. Znala je da joj nisam ni jedno, ni drugo. Čudila se, sigurno, kako mogu to sebi dozvoliti. Duplo sam stariji od nje, čak i više.
–– Dva hamburgera i dvije kole, molim –– rekoh i stadosmo za pult.
Kad smo Marija i ja dočekali, da nam donese naručeno jelo i, uz priču završili s njim, usput popivši po osvježavajuće piće, koje ona voli –– koka-kolu, odoh do šaltera i rekoh radnici:
–– Da platim. Koliko sam dužan?
–– Deset maraka, tatice –– reče ta žena s mirnim, malko zajedljivim izrazom lica, podvijajući malo jezikom kod slova „s“ i „c“.
Shvatio sam njene riječi koje su imale ciničan prizvuk. Zato smo tako dugo čekali da nas posluži. Osim što je gruba u licu, grubo, surovo i postupa –– zaključih.
Kad sam uzimao kusur od 20 KM, pogledah u to neuljudno stovorenje, zanovjetalo i sitničarku:
–– Pokušajte da se nekada i nasmijete –– rekoh joj i pođoh sa Marijom prema muzejima, jer znam: njih strance, najviše interesuju muzeji, ali i za sve ostalo što je za njih u mojoj zemlji zanimljivo. To je pohvalno, ali još pohvalnije, što su te mlade osobe koje putuju Evropom u potrazi za avanturom, sklone i da sklapaju nova poznanstva. Čovjek je socijalno biće, zar ne?
Dok smo odmicali prema zgradi Zemaljskog Muzeja, nije zatražila da joj opisujem Sarajevo, kroz istoriju, koji je od srednjeg vijeka jedini Evropski grad u kome se nesmetano razvijaju i postoje različite religije, te kulturne objekte od istorijske važnosti: Crkvu svetog Josipa u romanskom stilu, Sabornu crkvu, takođe u istom stilu, džamiju-Carevu, Gazi Husrev-begovu, ili jevrejski hram stari i novi. Nije se zanimala ni za ostale znamenitosti: Baščaršiju, Svrzinu kuću, Kozju ćupriju, Latinsku ćupriju, već obojena više željom za toplinom i nježnošću, upita me:
–– Hoćeš li me odvesti u svoj stan?
Umjesto odgovora, samo sam nekoliko puta odmahnuo glavom.
–– Oženjen? –– upita, upravivši u mene svoje pretamne oči, ozbiljno se zagledajući u mene.
–– Da, oženjen sam. Nećemo u moj stan, ali na neko drugo mjesto ćemo otići –– rekoh. Morao sam biti iskren, ali i poštedjeti je ostalih detalja, iako sam i želio da joj kažem da sam vezana osoba, da imam saputnika kroz život, ali plašio sam se kako će primiti to. No, i pored toga, osjetio sam: ona i ne želi o tome da se raspituje. . . Žališ li zbog toga? –– dodao sam.
–– Uredu je. Ne smeta mi –– Nije osobito bila radoznala da dozna pojedinosti. Nije željela znati.
Pogledah moju mladu poznanicu, iznenađen s kojom lakoćom o tome razgovara, iako me baš i ne poznaje previše. Potom rekoh: –– Raduje me da misliš tako, a odmah iza toga, pade mi na pamet: –– Jeste, da sam sada mirniji, ali činjenica, da je mladost vrijeme bure i zanosa, a ona, iako je mlada generacija, nije zatrovana predra-sudama odraslih, to je za čudo.
–– Tebi brak nije potreban –– dodala je, osmijehujući se.
Nisam se oglasio. Nisam shvatio šta je time mislila.
–– A, ti? Jesi li vezana za neku osobu? Imaš li dječka?–– upitah je.
–– Oh, molim te, ne mogu sada o tome.
Pogledao sam Mariju, čekajući njen odgovor, ali odugovlačila je s njim. Znam: ovisnost o partneru čini je nesigurnom, kolebljivom. Sve što se događa preživljava dušom i tijelom.
–– Imaš nekoga, znam. Ne plaši se, jer samo ona žena koja je nečija, vrijedi –– promrljah.
–– Ponešto je od toga istina.
–– Imaš, sigurno nekoga, znam –– bio sam uporan.
–– Da, ne. . . ovaj, moram ti objasniti.
–– Marija, ne govori tako. Reci mi njegovo ime.
–– Pa, ne znam šta da kažem.
–– Marija, trebaš biti svjesna da je ovaj odnos između nas jedna lijepa priča, koja će se prije ili kasnije završiti i ostati, nadam se, u lijepoj uspomeni.
–– Svakako.
Marija je možda i htijela da kaže, da nema, ali u tom trenutku, začu se njen mobitel. Nazvao je neko.
Razgovarala je nekih 4-5 minuta.
Situacija je malo osjetljiva.
„Moj dječko“ –– reče mi na engleskom, a onda i njegovo ime sa italijanskim naglaskom: –– Alberto.
–– Bojiš li ga se?
–– Ne. To me ne spriječava da izgradim novo prijateljstvo. Neka ovo bude naša mala tajna.
–– Ja sam čovjek od povjerenja. Seks nije samo strast, puko zado-voljstvo, prijatno milovanje i užDušanje. Seks je i poštovanje i međusobno razumjevanje.
–– Baš, kad smo došli do visoke zgrade bivše Vlade BiH, koja je u obnavljanju, pa, iako, tuda prolaze neprestano i automobili, rijeđe tramvaji, jer bijaše dosta tamna noć, dodirnuo sam je.
To je raznježi, i obavi mi svoje vrlo lijepe ruke oko vrata.
Čvrsto sam je privio uz sebe i ljubio.
Velike tamne oči Marijine pažljivo su me ispitivale, a onda me pogleda željna mojih ruku, dodira, željna mojih poljubaca.
–– Zbilja si čarobna, Marija. Vrlo posebna. Imaš šarm koji te izdvaja od svih žena koje sam do sada upoznao. Nemoguće ti je odoljeti.
–– Blagorječiv si. Ali, ja sam mlada. A ti i u to doba svog života si veoma. . . I tu zastade
–– Želiš mi staviti do znanja da sam šarmantan.
–– Jako –– odgovorila je osmijehom.
–– Imaš li mi još nešto reći? –– upitah je.
–– Fizički izgled ti nije loš –– šaptala je.
–– Koliko imaš godina, Dušan?
–– Pedeset i šest.
–– U toj si dobi?
–– Zašto?
–– Za svoje godine izuzetno mladoliko izgledaš.
–– Misliš, za moje pozne godine, je li?
–– Ne, zlatne godine. A pored toga, još si jako zanimljiv i privlačan muškarac.
–– Jesi li sigurna u to što govoriš? –– začuđeno upitah.
–– Stvarno tako mislim.
–– Hvala ti –– rekoh i uz osmijeh i dodah:
–– A ti, Marija, koliko imaš godina?
–– Navršila sam dvadeset i tri godine, ali volim druženje sa starijim muškarcima.
–– Ti si već ušla u svijet odraslih –– rekoh, a zatim nakom kratke pauze: Idemo.
Neko vrijeme smo išli trotoarom u neposrednoj blizini Filozofskog fakulteta, a onda sam stao i pogledao je.
–– Lijepa sinjorina, u tvojim sam rukama. Sve ti je dozvoljeno.
–– Pa. . . nije.
–– Nije mi dozvoljeno najvažnije –– ti.
–– Ne govori tako. Zar bih mogao da ti nešto uskratim?
Iako sam znao da je neka lijepa hotelska soba savršeno mjesto za strastvene trenutke s voljenom osobom, kao romantični zanesenjak, pomislih:
„Zašto ne bi bio dobar za tako nešto i tamni parkić iza Zemaljskog muzeja“. I tada se obratih toj privlačnoj, mladoj ženi:
–– Predložio bih ti nešto.
–– A, šta to?
–– Jesi li ikad vodila ljubav u parku? –– upitah je.
–– Baš me iznenađuješ. . . Nisam.
–– Nisam ni ja –– rekoh, gledajući je lijepu i uzbudljivu.
–– Luda zamisao –– prošaptalo je to ugodno i zavodljivo, u svakom smislu, stvorenje, pa naglo se otrgnu od mene, i sva radosna, pođe, sama, naprijed.
Posmatrao sam njene oblike šireg tijela, lijep, punačak stas obavijen iznošenim farmerkama vrlo ispranog izgleda i majicom s okruglim izrezom bez rukava, a onda progovorih:
–– Možda luda zamisao, ali ne i glupa. . . Pristaješ li? –– dobacio sam joj.
–– Jesi li ti, ikad vodio ljubav na takvom mjestu? –– upitala je.
–– Ne, ali predlažem da to učinimo sada.
Na mjestu, između Istorijskog muzeja Bosne i Hercegovine i Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, uhvatih je za ruku i povedoh u parkić.
Nikakve riječi nisu bile potrebne. Njeno mlado tijelo bilo je više nego dovoljno. Ono koje će nahraniti moju duboku glad. Uostalom, na kraju krajeva, nije bila više dijete, već očaravajuća mlada žena.
Došli smo i stali na travu pored nekog omanjeg drveta.
Marija me je gledala netremice svojim užarenim očima, koje su sjajile i u mraku.
Oko nas je bujala noć. Parkić je u tišini i mraku bio tajanstven i neobičan.
Nježno sam je privukao i poljubio u usta. Osjećao sam kako se duboko uzbuđena, topi u mom zagrljaju. Ubrzo sam, i u onom mraku, vidio njena fina leđa opaljena suncem, divne mlade grudi, lijepa bedra, svu svježinu mladosti sasvim mlade djevojke.
Njena mladalačka strast bila je pomamna i zadovoljena, kao što sam i ja doživio potpunu seksualnu sreću.
Iako sam u punoj zrelosti, iako mi je kosa prošarana sijedim vlasima, bio sam za nju zanimljiv i privlačan muškarac. I bez obzira koliko je i kakvih muškaraca zalutalo u život tog mladog bića, tek prešlog drugu deceniju, lišenog značajnog iskustva, kao mlada žena zarobljena u tijelu djevojčice, bila je u stanju da potpuno isključi bojazan i nelagodnost i da uživamo oboje.
Nije se osjećala nesigurno, skučeno, nije se ustručavala. Ne oklijevajući potpuno mi se predala. U njoj i njenom čvrstom mladom tijelu nisu bile nikakve kočnice. Opuštena pristajala je na sve.
* * *
Dopratio sam je blizu, kampa, gdje je smještena u naselju Pavle Goranin, popularno nazvanim Švrakino Selo, da ne bi imala neugo-dnosti. Sāti, od 8 navečer do pola noći provedeni uz nju, bili su među najsretnijim trenucima u mom životu.
Prije nego što smo se počeli rastajati, osjetio sam ili –– bolje rečeno –– bio sam uvjeren: nešto je muči.
–– Nešto nije u redu? Šta nije u redu? –– upitao sam.
Izbjegavala je moj pogled.
–– Ti odlaziš uskoro, je li? –– progovorih tužno.
Klimnula je glavom i ozbiljno se zagledāla u mene.
–– Za tri dana –– rekla je na engleskom, a još nešto dodala na svom jeziku.
–– Nisam se oglasio. Nisam mogao.
–– Nisam baš najbolje shvatio –– rekoh na engleskom. Činilo se da me razumije, ali to razumijevanje nije mi olakšalo bol.
–– Izgleda da te cijela stvar teško pogađa? –– spremno je rekla.
–– Tačno.
–– Postoji i gore.
–– Govoriš li to ozbiljno?
Okrenula se spremna da ode, a ja je upitah:
–– Da li ćeš me odmah zaboraviti, Marija?
Naglo se vratila i poletjela mi u zagrljaj.
Licem mokrom od suza, kao kad kiša sipi, priljubivši svoje lice čvrsto uz moje, da mi je lice bilo skroz mokro, silno ražalošćena, kroz suze je progovarala:
–– Griješiš. To bih ja trebala pitati tebe.
To je bilo sve što je rekla na odlasku.
A onda se sve promijenilo.
Dva dana kasnije došao sam blizu kampa, gdje je smještena, ne bi li je vidio, da izađemo ponovo. Pošto nikoga od jedoobrazno obučenih mladića i djevojaka iz italijanske organizacije Skauti, nije bilo da se vrzma okolo, to podgrija moje sumnje da nisu otišli za Italiju.
Uđoh u portirnici njihovog kampa i upitah neku mladu, ali ružnu žensku osobu:
–– Molim vas, morao bih vidjeti Mariju. Hoćete li biti ljubazni da je pozovete? –– izgovorih, gotovo, u jednom dahu.
–– Mogla bih je pozvati, da nije otputovala –– vrlo čudnovato razloži mi.
–– Je li to sama otputovala, ili svi zajedno?
–– Otputovali su kolektivno.
–– Kako? –– izjavih nevoljno, željan njene blizine, svjestan rastanka, možda i zauvjek.
Izašao sam.
„Tu Venecijanku, hoću li ikada više moći vidjeti? Da li će se nekad opet vratiti u ovaj grad? Da li će nastojati da me održi u svom sjećanju? Da li će me potisnuti iz sjećanja? Da li će, dok bude čitala studentske skripte pokatkad pomisliti na mene? Kad će, i da li će ikad pamćenje joj na ono mjesto, onaj parkić gdje smo vodili ljubav, izlapjeti?“ bila su pitanja koja su me mučila više od svega.
–– Kako je život čudan?! –– gotovo, proderah se, idući prema Alipašinom Polju „C“ faza, ulicom Safeta Hadžića, koja u tom trenutku bila je puna vozila. –– Otišla je, a da prije toga nije mi dala broj svog mobitela! Nikad ne bih mogao povjerovati da ću moći toliko da se zbunim i zanesem.
Poslije opet upitah se: Ne znači li to, da nije željela uspostaviti ikakav odnos?
Kako mi je je to bio gorak trenutak, kako mi je samo pucalo pred očima, kako mi je je to duboko u meni zadavalo ranu, kao da me ujela neka afrička zvijer, jer za to sam bio nespreman. To je bila zadnja stvar koju sam očekivao. Svemu bi se nadao, ali tome ne.
Nekoliko minuta nakon toga ubjeđivao sam sâm sebe:
„Slušaj, nisi mogao znati da će otići dan ranije.“
Pretjerano tužan zbog nje, bdio sam svake noći do iza jedan sat, a često i do dva, pa i tri sata. Ko me mogao u tome spriječiti? i da u svemu i dalje ostane iza nje svilast golicav miris njenog poželjnog mladog ženskog tijela.

kraj

Add comment

Write a Reply or Comment

loading...

Related videos

12:35
Napaljena hrvatica vrela picka za spermu 22 Likes
23076 Views
02:03
Drkanje prelepe pičke 35 Likes
22481 Views
02:40
Ovako se jebe sestra moje drugarice 28 Likes
41572 Views
05:40
Sajam erotike u Zagrebu 2010 15 Likes
9008 Views
04:22
Bosanac jebe medicinsku sestru u uredu 38 Likes
48097 Views
01:48
Gutanje kurcine croatian blowjob 19 Likes
9019 Views
00:45
Mazi mu kurac na plazi 27 Likes
25468 Views
17:57
Voli svršavanje u usta 24 Likes
14866 Views
14:59
Seve sex 33 Likes
12763 Views
02:09
Pusenje kurca zagreb 17 Likes
16352 Views
06:39
Spijuniranje sexy pickice na plazi 10 Likes
9265 Views
18:29
Stari pornici ali dobri croatian 24 Likes
41033 Views
03:24
Porno zurka zabava 26 Likes
32117 Views
00:14
grupnjak croatian 18 Likes
15376 Views
01:11
Jebem moju zenu od pozadi 33 Likes
16765 Views
00:24
Dobra guza za jebanje 19 Likes
10984 Views
01:56
Dildo vibrator u picku 23 Likes
13109 Views
01:18
zagreb erotic show – lesbian show 8 Likes
2776 Views
02:05
Masturbacija croatian porn sex klipovi 12 Likes
6903 Views
00:14
Placena studentica drkala obojici 17 Likes
12684 Views